Raspored radnog vremena

Puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od 40 tjedno. No, poslodavac može u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim slučajevima prijeke potrebe, zahtijevati od radnika rad duži od punog radnog vremena.

Radnik je dužan raditi prekovremeno samo na pisani zahtjev poslodavca, kojeg mu je isti dužan uručiti prije početka prekovremenog rada, osim u slučaju prijeke potrebe. Ukoliko je poslodavac donio usmeni zahtjev, dužan ga je pismeno potvrditi u roku od sedam dana od kada je prekovremeni rad naložen. Ako je nekom radniku izmijenjen raspored rada zbog slučaja prijeke potrebe (npr. iznenadno povećanje obima posla), poslodavca ne obvezuje rok od tjedan dana u kojem mora obavijestiti radnika o promjeni rasporeda radnog vremena. No, takav rad radnika smatra se prekovremenim radom, za koji radnik ima pravo na povećanu plaću, a ne kao dio njegova redovnog rasporeda radnog vremena.

Naime, institut prekovremenog rada nije institut kojim se poslodavac može svakodnevno koristit, da bi u svojem poslovanju nadoknadio nedostatak radne snage. Stoga, ako postoji potreba da radnik tijekom jednom razdoblja radi duže, odnosno kraće od ugovorenog punog, odnosno nepunog radnog vremena moguće je uvesti nejednaki raspored radnog vremena na način kako je to propisano člankom 66. Zakona o radu (NN br. 93/14, dalje: Zakon), odnosno preraspodjelu radnog vremena kako to propisuje članak 67. Zakona.