Raspored radnog vremena
Puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od 40
tjedno. No, poslodavac može u slučaju više sile, izvanrednog povećanja
opsega posla i u drugim slučajevima prijeke potrebe, zahtijevati od radnika rad
duži od punog radnog vremena.
Radnik
je dužan raditi prekovremeno samo na pisani zahtjev poslodavca, kojeg mu je
isti dužan uručiti prije početka prekovremenog rada, osim u slučaju prijeke
potrebe. Ukoliko je poslodavac donio usmeni zahtjev, dužan ga je pismeno
potvrditi u roku od sedam dana od kada je prekovremeni rad naložen. Ako je
nekom radniku izmijenjen raspored rada zbog slučaja prijeke potrebe (npr.
iznenadno povećanje obima posla), poslodavca ne obvezuje rok od tjedan dana u
kojem mora obavijestiti radnika o promjeni rasporeda radnog vremena. No,
takav rad radnika smatra se prekovremenim radom, za koji radnik ima pravo na
povećanu plaću, a ne kao dio njegova redovnog rasporeda radnog vremena.
Naime,
institut prekovremenog rada nije institut kojim se poslodavac može svakodnevno
koristit, da bi u svojem poslovanju nadoknadio nedostatak radne
snage. Stoga, ako postoji potreba da radnik tijekom jednom razdoblja radi
duže, odnosno kraće od ugovorenog punog, odnosno nepunog radnog vremena moguće
je uvesti nejednaki raspored radnog vremena na način kako je to propisano
člankom 66. Zakona o radu (NN br. 93/14, dalje: Zakon), odnosno preraspodjelu
radnog vremena kako to propisuje članak 67. Zakona.