Razlika između radnog vremena raspoređenog u nejednakom trajanju i
preraspodijeljenog radnog vremena
Radno vrijeme raspoređeno u nejednakom trajanju dio je instituta
rasporeda radnog vremena propisanog člankom 66. Zakona o radu („Narodne
novine“, broj 93/14)., dok je institut preraspodjele radnog vremena propisan
člankom 67. Zakona o radu.
Sličnost
između navedena dva instituta je ta, što se i kod jednog i kod drugog, radno
vrijeme raspodjeljuje na razdoblje u kojemu ono traje duže i drugog razdoblja u
kojemu traje kraće od punog, odnosno nepunog radnog vremena, te što se u
određenom vremenskom intervalu prati i ograničava prosječno radno vrijeme
radnika.
Međutim,
razlike su slijedeće:
Svrha
odredbe članka 66. Zakona je propisati način utvrđivanja redovitog rasporeda radnog vremena, u cilju jasnog
propisivanja organizacije radnog vremena sukladno obvezama poslodavca i radnika
iz ugovora o radu, unutar radnog dana, tjedna, odnosno mjeseca.
Radno
vrijeme se može rasporediti jednako ili nejednako po danima, tjednima odnosno
mjesecima.
Mogućnost
rasporeda radnog vremena u nejednakom trajanju, sada, odnosno stupanjem na
snagu „novog“ Zakona o radu, mogu redovito koristiti svi poslodavci, bez obzira na narav posla ili način
rada. Ako je utvrđen nejednak raspored radnog vremena, propisano je
ograničenje rada radnika do pedeset sati tjedno, pri čemu radnik u razdoblju od
uzastopna četiri mjeseca, ne smije raditi duže od prosječno četrdeset osam sati
tjedno. Kolektivnim ugovorom moguće je ugovoriti ograničenje do šezdeset sati
tjedno, odnosno produžiti razdoblje nejednakog rasporeda sa četiri na šest
mjeseci, kao i ugovoriti nejednak raspored radnog vremena bez ograničenja s
tzv. „bankom sati“, tako da ukupno ugovoreni fond sati ne može biti veći od
četrdeset pet sati tjedno u razdoblju od četiri odnosno šest mjeseci. Iz
navedenih je zakonskih novina vidljivo, da je svrha „novog“ uređenja instituta
rasporeda radnog vremena, također, omogućiti poslodavcima fleksibilniju
organizaciju radnog vremena i smanjenje troškova prekovremenog rada.
Za
razliku od rasporeda radnog vremena koje se redovito utvrđuje na jedan od
Zakonom propisanih načina i koji omogućava svim poslodavcima fleksibilan
pristup organizaciji radnog vremena, svrha instituta preraspodjele radnog
vremena je da se ona utvrđuje iznimno od rasporeda punog ili nepunog radnog
vremena i koristi se samo kod onih poslodavaca kod kojihnarav
posla to zahtijeva i kada je
to potrebno.
Primjerice
kod poslodavaca koji imaju potrebe za sezonskim obavljanjem poslova, u
djelatnosti turizma, poljoprivrede i sl.
Zbog
svoje iznimnosti korištenja instituta preraspodjele, Zakonom je propisan nadzor
inspekcije rada plana preraspodjele kojega je poslodavac, u slučaju potrebe
posla, dužan utvrditi, ako takva preraspodjela nije prethodno ugovorena, niti
uređena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog
vijeća i poslodavca.
Ako
je radno vrijeme preraspodijeljeno, radnik ne smije u razdoblju u kojem ono
traje duže, raditi duže od četrdeset osam sati tjedno (kolektivnim ugovorom je
moguće utvrditi i da radnik može iznimno raditi duže – do pedeset šest sati
tjedno, odnosno šezdeset sati ako poslodavac posluje sezonski), razdoblje u
kojemu ono traje duže ograničeno je na četiri mjeseca. Kolektivnim ugovorom to
razdoblje može biti i drukčije određeno, najduže do šest mjeseci.
Dakle,
razlika između rasporeda radnog vremena u nejednakom trajanju i preraspodjele
radnog vremena očituje se i po intenzitetu rada radnika te trajanju razdoblja
kada radnik radi duže od punog ili nepunog radnog vremena, tako da se ograničenja
različito uređuju, i to na način propisan Zakonom.