Mogućnost četrdeset dvosatnog radnog tjedna
Sukladno odredbi 61. Zakona o radu („Narodne novine“, broj
93/14), puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od četrdeset sati tjedno.
Napominjemo
samo, da četrdeset dvosatni radni tjedan kao propisano puno radno vrijeme, ako
se Vaš upit odnosi na to, predstavlja „staro“ zakonodavno rješenje, koje je
napušteno još 2001. godine, izmjenama tada važećeg Zakona o radu.
Međutim,
ako se Vaš upit odnosi na mogućnost fleksibilnog uređenja radnog vremena
radnika, tako da ono u jednom tjednu traje i do četrdeset dva sata, napominjemo
da je to sukladno važećim zakonskim rješenjima moguće.
Štoviše,
novi Zakon o radu, koji je stupio na snagu 07. kolovoza 2014. godine, omogućuje
vrlo fleksibilno dizajniranje radnoga vremena i intenziteta rada radnika, pa
nema zapreke da se radni tjedan podijeli u šest radnih dana u tjednu i da se
pri tome, poštujući odredbe o dnevnom i tjednom odmoru radnika, radno vrijeme
nejednako raspodijeli, pa u jednom tjednu traje duže (primjerice četrdeset dva
sata), a tijekom drugog razdoblja (tjedna) traje kraće od punoga radnog
vremena.
Naime,
člankom 66. Zakona o radu je propisano da se radno vrijeme radnika može
rasporediti u jednakom, ali i u nejednakom trajanju po danima, tjednima,
odnosno mjesecima.
Takav
se raspored radnog vremena utvrđuje propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim
između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a
ako raspored radnog vremena nije utvrđen na ovaj način, o njemu odlučuje
poslodavac pisanom odlukom.
Mogućnost
rasporeda radnog vremena u nejednakom trajanju, mogu redovito koristiti svi
poslodavci bez obzira na narav posla ili način rada. Važno je naglasiti i to,
da Zakon o radu za slučaj utvrđenog nejednakog rasporeda radnog vremena,
propisuje ograničenje rada radnika do pedeset sati tjedno, pri čemu radnik u
razdoblju od uzastopna četiri mjeseca, ne smije raditi duže od prosječno
četrdeset osam sati tjedno uključujući prekovremeni rad. Kolektivnim ugovorom
moguće je ugovoriti ograničenje do šezdeset sati tjedno, odnosno produžiti
razdoblje u kojemu ne može raditi duže od prosjeka, sa četiri na šest mjeseci,
kao i ugovoriti nejednak raspored radnog vremena bez ograničenja s tzv. „bankom
sati“, tako da ukupno ugovoreni fond sati, uključujući prekovremeni rad, ne
može biti veći od prosječnih četrdeset pet sati tjedno u razdoblju od četiri
odnosno šest mjeseci.