5 kategorija sadržaja
Interaktivno su povezani.

Više
sadrzaj

Fer cijena. Za godinu dana.
Neograničeno pretraživanje. Bez skrivenih troškova.

Pretplatite se
fer

Fleksibilni smo.
Pretplatite se na puni paket. Ili samo na pojedinačne sadržaje.

Pretplatite se
fleksibilno

Zakonodavstvo na dodir prsta

Najveći portal pročišćenih i povezanih pravnih informacija: od važećih propisa i sudskih odluka RH i EU, pročišćenih tekstova zakona do stručno-znanstvenih članaka i korisnih pravnih sadržaja. ...više

Kako koristiti Pravni portal ingbiro.com    

Postanite korisnik

Najbolji način da se uvjerite u prednost korištenja više od 1 600 000 provjerenih, ažuriranih i povezanih pravnih sadržaja jest da sami probate koristiti Pravni portal ingbiro.com. Zatražite probnu lozinku!

Postanite korisnik Pravnog portala ingbiro.com

Prijava

   
Ingbiro.com - Pravni portal Inženjerskog biroa d.d.

Pravne posljedice (radno i obvezno pravo)

Oslobođenje od odgovornosti zbog zakašnjenja u izvršenju ugovorne obveze zbog pandemije COVID-19

Jedno od temeljnih načela obveznog prava je da je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje (čl. 9. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Ukratko, svaka ugovorna strana sklapanjem ugovora preuzima odgovornost da će ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz ugovora, ali i da će izvršavati ugovorom stečena prava.
Jedno od temeljnih pitanja kojim ćemo se baviti u ovom članku je ispunjenje obveze u roku, odnosno zakašnjenje u ispunjenjenju obveze zbog pandemije COVID-19.
Pitanje je može li se dužnik osloboditi odgovornosti za štetu zbog zakašnjenja koje je prouzorkovano pandemijom COVID-19. 
Treba uzeti u obzir da se nametnute mjere borbe protiv COVID-19 mogu smatrati višom silom u smislu čl. 343. ZOO-a, ali pod uvjetom da je ugovor sklopljen prije nego što je bilo moguće predvidjeti pandemiju i njezine razmjere. Točan datum do kojeg bi ugovor trebao biti sklopljen da bi se pandemija smatrala višom silom je teško predvidjeti i možda će se utvrđivati s obzirom na to kako je zahvaćala pojedine države, djelatnosti i sl. U svakom slučaju, suugovaratelji koji su sklopili ugovor nakon toga datuma se neće moći pozivati na pandemiju kao višu silu zbog koje se oslobađa odgovornosti za štetu zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Naime, ako je u trenutku sklapanja ugovora bilo moguće predvidjeti pandemiju i činjenicu da će se poduzimati određene mjere, onda nije riječ o višoj sili kao vanjskoj, nepredvidivoj i izvanrednoj okolnosti. Pandemija će u takvoj situaciji izgubiti ,s pravnog aspekta, svojstvo nepredvidivosti i zapravo će suugovaratelj sklapanjem ugovora u takvim okolnostima preuzeti rizik da neće biti u mogućnosti izvršiti svoju ugovornu obvezu.
Dakle, suugovaratelj će se, ako je zbog pandemija COVID-19, zakasnio s ispunjenjem ugovorne obveze samo ako je u trenutku preuzimanja obveze pandemija predstavljala vanjsku, nepredvidivu i izvanrednu okolnost. Ako je ugovor sklopljen kad se pandemija mogla već predvidjeti, onda pandemija neće predstavljati razlog za oslobođenje dužnika od odgovornosti.
 
Čini se da je zakonodavac u čl. 343. ZOO-a imao na umu subjektivnu nemogućnost izvršenja činidbe koja podrazumijeva da dužnik, s obzirom na svoje mogućnosti, znanja i iskustvo, nije mogao izvršiti obvezu. Takvo tumačenje bi obuhvaćalo pandemiju jer nitko nije u mogućnosti izvršavati određene ugovore u ovakvim uvjetima. No, tu su isključene ipak određene situacije koje mogu pogoditi dužnika i prouzrokovati zakašnjenje. Tako su sudovi utvrdili da pod čl. 343. ne potpada kada više radnika da otkaz ili kada se dogodi prometna nesreća zbog koje dužnik nije izvršio svoju obvezu. Naime, takve okolnosti predstavljaju rizik poduzetnika i na njih se ne primjenjuje čl. 343. ZOO-a.

Što ako nije određen rok za izvršenje obveze?

Prema čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi što uključuje i obvezu izvršenja obveze u roku koji je ugovoren. Ako rok nije ugovoren, primjenjuje se čl. 183. st. 2. ZOO-a prema kojem, ako rok nije određen, dužnik pada u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. 
No, ovdje moramo imati na umu nekoliko okolnosti.
Prvo, dovoljan je telefonski poziv vjerovnika kojim poziva dužnika da izvrši preuzetu obvezu. Vjerovnik može pozvati dužnika i e-mailom, poštom, opomenom i sl. Tada dužnik pada u zakašnjenje i nastaju sve posljedice pada u zakašnjenje – odgovornost za štetu, plaćanje zateznih kamata, plaćanje ugovorne kazne, rizik slučajne propasti stvari i sl. Dakle, čak i ako ugovorom nije određen rok za izvršenje obveze, važno je da dužnik izvrši istu prije nego što ga vjerovnik pozove kako bi izbjegao pad u zakašnjenje i pravne posljedice istoga. U trenutku kad vjerovnik pozove dužnika, obveza se smatra dospjelom i od tog trenutka počinje teći i zastarni rok o čemu će više biti riječ u drugim člancima. Ako ste vjerovnik koji treba pozvati dužnika, predlažemo da to učinite na način koji će omogućiti lakše dokazivanje u slučaju sudskog spora – e-mailom ili poštom (iako je, kako smo rekli, dovoljan telefonski poziv).
Drugo, pad u zakašnjenje ovisi o prirodi obveze. Ako je riječ o jednostavnoj obvezi, dužnik je mora odmah izvršiti. Ako je riječ o složenoj obvezi za koju je potrebno dulje vrijeme (izrada kipa, namještaja i sl.), dužnik je obvezan odmah poduzeti pripremne radnje.
Treće, u određenim slučajevima zakoni propisuju rokove. Tako ZOO propisuje posebne situacije u slučaju vjerovnikova poziva u čl. 504. prema kojem, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Stoga je važno proučiti i lex specialis.
Smatramo shodnim naglasiti da u okolnostima kad rok nije određen, dužnik nije obvezan čekati poziv vjerovnika, već upravo obratno - dužan je izvršiti obvezu što prije. Razlog ovakvog stajališta je činjenica da dužnik nakon poziva vjerovnika  ipak dolazi u lošiju situaciju jer će morati odgovarati za štetu ako ona nastane vjerovniku, platiti zatezne kamate ili ugovornu kaznu i sl.
 

Pandemija COVID-19 nakon pada u zakašnjenje


Ako je dužnik već bio pao u zakašnjenje prije nego što je počela pandemija, ipak se neće moći osloboditi odgovornosti za štetu. Naime, ako bismo u ovoj situaciji primijenili čl. 343. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), zakonodavac bi favorizirao dužnika koji nije pravodobno ispunio svoju obvezu oslobodivši ga od odgovornosti. Primjerice, ako je dužnik pao u zakašnjenje prije pandemije, onda se ne bi mogao osloboditi odgovornosti tvrdeći da „dodatno“ kasni zbog pandemije. Smatramo da zakonodavac nije imao namjeru osloboditi odgovornosti dužnika koji nije ispunio svoju obvezu na vrijeme, odnosno da dužnik koji nije ispunio svoju obvezu pravodobno snosi i sam rizik nastanka svih okolnosti koje su nastale zbog pandemije. Ukratko, ako obveza nije pravodobno ispunjena, dužnik se ne može pozvati da „dodatno“ kasni, već mora snositi odgovornost zbog kašnjenja.
U tom duhu treba čitati i pravilo iz čl. 342. st. 4. ZOO-a. Naime, navedeno pravilo je da dužnik odgovara za privremenu ili potpunu nemogućnost ispunjenja ugovora, iako istu nije skrivio, ako je nastupila nakon njegova dolaska u zakašnjenje, za koje odgovara. Drugim riječima, dužnik se sankcionira za nemogućnost ispunjenja ugovora iako za nju ne odgovara pod uvjetom da se nemogućnost dogodila nakon pada u zakašnjenje i da dužnik nije odgovoran za pad u zakašnjenje. Dakle, zakonodavac nastoji potaknuti ugovornu disciplinu dužnika propisavši da ZOO sankcionira dužnika čak i ako obvezu nije moguće ispuniti ako su razlozi za neispunjenje obveze nastali nakon pada u zakašnjenje pod uvjetom da dužnik nije odgovoran za isto. Cilj ovakve ugovorne odredbe je poticanje ugovorne discipline te vjerovnik zadržava sva prava propisana u čl. 360. – 368. ZOO-a.
Iako ZOO ne propisuje može li se dužnik ekskulpirati nakon pada u zakašnjenje na način opisan u prvom ulomku i zahtijevati da „vjerovnik“ pričeka sa svojim zahtjevima do kraja pandemije, smatramo da bi svako drukčije tumačenje narušavalo temeljna načela ZOO-a, ponajprije načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) i načelo dužnosti suradnje (čl. 5. ZOO-a) te načelo dužnosti ispunjenjenja obveze (čl. 9. ZOO-a).
Stoga smatramo da se dužnik ne može osloboditi odgovornosti za neispunjenje obveze ako je prije pandemije pao u zakašnjenje.
 

Koja prava zadržavaju vjerovnici?


Postavlja se pitanje koja prava mogu zadržati vjerovnici u ovakvim situacijama. Smatramo da vjerovnici zadržavaju jednaka prava kao i prije pandemije. Dakle, oslobođenje dužnika od odgovornosti podrazumijeva da u pojedinim okolnostima vjerovnik ne može od dužnika zahtijevati naknadu štete, ali Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) nije ni u jednom slučaju propisao da vjerovnik ne može koristiti svoja prava, primjerice pravo na raskid ugovora. Drugim riječima, ako ste vjerovnik, smatramo da i dalje možete raskinuti ugovor zbog kašnjenja, dati dužniku dodatni rok za ispunjenje obveze, ali i pozvati se na čl. 363. ZOO-a o čemu će više riječi biti u nastavku teksta. Razlikuju se dvije situacije:

1) FIKSNI UGOVORI

Fiksni ugovori kod kojih je rok bitan sastojak ugovora. Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u tom roku, ugovor se raskida te dužnik odgovara za štetu zbog neispunjenja ugovorne obveze. Postavlja se pitanje kako se zna da je neki ugovor fiksni. Takav zaključak se najčešće donosi na temelju samo teksta ugovora koji propisuje da se neki ugovor treba smatrati fiksnim. No, nije nužno da u svakom slučaju mora biti jasno navedeno da je neki ugovor fiksni. Moguće je da se ugovor smatra takvim po naravi posla. Primjerice, o tome će biti riječ ako prijevoznik mora prevesti u luku teret do 19. lipnja jer tada isplovljava brod koji taj teret treba voziti u odredišnu luku. U ovakvim situacijama je jasno da vjerovnik nema nikakav interes da obveza bude izvršena sa zakašnjenjem pa se smatra da je riječ o fiksnom ugovoru koji se raskida ex lege ako dužnik zakasni.
Ako ste vjerovnik u ovakvom ugovoru, pandemija ne utječe na svojstvo takvog ugovora prema kojem se isti raskida ako dužnik zakasni s ispunjenjem svoje obveze. No, i tom slučaju Vam stoji na raspolaganju mogućnost održati ugovor na snazi ako, prema čl. 361. St. 2., izjavite da i dalje zahtijevate ispunjenje ugovora. U tom slučaju morate dužniku ostaviti naknadni rok. Ako obveza ne bude ispunjena ni u naknadnom roku, onda možete izjaviti da raskidate ugovor. Važno je skrenuti pažnju da se fiksni ugovori raskidaju po sili zakona bez obveze dostave ikakve obavijesti drugoj strani. Ako se ista dostavi, ona ima značaj puke obavijesti i neproizvodi nikakve pravne učinke. Ako je vjerovnik zahtijevao ispunjenje unatoč zakašnjenju, onda vjerovnik nako neuspješnug proteka ostavljenog roka mora izjaviti da raskida ugovor. U toj situaciji obavijest dužniku proizvodi pravne učinke i nužna je kako bi se ugovor raskinuo.

2) UGOVORI KOJI NISU FIKSNI

Ugovori u kojima rok nije bitan sastojak su oni u kojima vjerovnik zadržava interes za izvršenjem ugovora čak i ako dužnik zakasni s izvršenjem svoje obveze. Primjerice, naručitelj građevinskih radova zadržava interes da se oni završe čak i ako izvođač zakasni s okončanjem gradnje nekoliko dana. U takvoj situaciji se ugovor ne raskida po sili zakona, već vjerovnik mora dati dužniku naknadni rok za izvršenje. Tek ako dužnik ne izvrši obvezu ni u naknadnom roku, ugovor se onda raskida po sili zakona (čl. 362. st. 3. ZOO-a).
Vjerovnik mora dužniku ostaviti primjeren rok. Pitanje koji rok se smatra primjerenim ovisi o nizu okolnosti. U okolnostima pandemije bi vjerovnik trebao uzeti u obzir da dužnik nije u mogućnosti izvršiti svoju obvezu dok se primjenjuju mjere suzbijanja pandemije.
No, vjerovniku ostaje mogućnost pozvati se na članak 363. ZOO-a ako smatra da ni u naknadnom roku obveza neće biti izvršena. U okolnostima pandemija to znači da vjerovnik bi vjerovnik trebao odvagnuti hoće li primjereni naknadni rok za izvršenje obveze završiti prije ili poslije okončanja pandemija. Smatramo da bi, u slučaju da se primjereni naknadni rok okonča prije okončanja pandemije, vjerovnik mogao raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog primjerenog roka. S druge strane, završi li se primjereni naknadni rok nakon okončanja pandemije, onda bi vjerovnik ipak morao ostaviti dužniku naknadni primjereni rok.
 

Treba li mijenjati odredbu o mjestu rada u ugovorima o radu?


U uvjetima pandemije je značajan broj poslodavaca morao pribjeći organizaciji rada od kuće. Konkretno, nasuprot prevladavajućem načinu rada, poslodavci su, kako bi pridonijeli suzbijanju pandemije COVID-19, organizirali rad svojih radnika na način da su radnici svoje radne zadatke obavljali od kuće koristeći računala, mobitele i druge uređaje.
Nacionalni krizni stožer je 19. ožujka 2020. donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja (Narodne novine, br. 32/20) kojom je poslodavcima određena dužnost da osiguraju rad od kuće gdje je to moguće. Ukratko, od trenutka stupanja na snagu navedene Odluke, poslodavci su bili dužni organizirati rad od kuće. Postavilo se pitanje moraju li poslodavci s radnicima sklopiti aneks ugovora o radu kako bi radnici mogli početi raditi od kuće.
Smatramo da aneks u ovakvim okolnostima nije potreban. Iako je mjesto rada, prema čl. 15. st. 1. t. 2. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR), obvezan sastojak ugovora u radu, ipak smatramo da poslodavac može naložiti radniku da radi od kuće.
Tumačenja da je nužan aneks ugovora o radu čine se pretjerano formalnima u ovakvim uvjetima te dovode do sukoba načela slobode uređivanja ugovornih odnosa i ljudskog prava na zdravlje. Drugim riječima, u ovakvim situacijama mora se odvagnuti što je važnije – sloboda uređenja ugovornih odnosa ili ljudsko zdravlje. Odredivši da je aneks nužan, ne može se odreći radniku pravo da odbije sklopiti isti i da nastavi neometano raditi. No, pruživši prednost načelu slobode ugovaranja, ugrozili smo pravo radnika, ali i drugih oko njega na zdravlje. Zauzmemo li stav da poslodavac može jednostrano nametnuti da radnik radi od kuće, prednost smo dali pravu na zdravlje radnika i ljudima s kojima taj radnik dolazi u kontakt.

U raznim dostupnim tumačenjima često se navodio i čl. 7. st. 2. ZR-a prema kojem poslodavac može pobliže odrediti mjesto rada poštujući prava i dostojanstvo radnika. Riječ „odrediti“ upućuje na zaključak da poslodavac ipak može jednostrano naložiti radniku da radi od kuće kako bi osigurao radniku njegova prava (pravo na zdravlje) i dostojanstvo. Iz nekog, autoru ovog teksta nepoznatog, razloga često se ne posvećuje dovoljna pažnja čl. 7. st. 3. ZR-a kojim je propisano da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. U prvom se redu ovdje misli na propise koji reguliraju zaštitu na radu, ali ne bi bilo razumno tumačiti da je poslodavac dužan radniku osigurati grijanje, ali da mu ne može naložiti da neko vrijeme zadatke ispunjava iz vlastitog doma. Ne zaboravimo i da je poslodavac, prema čl. 28. st. 1. ZR-a, dužan organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika. Nadalje, Ustav Republike Hrvatske (Nar. novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 147/13 i 5/14.) u čl. 70. st. 3. nalaže da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Smatramo da u ovoj analizi nije ključno pitanje određenja mjesta rada, već zaštita radnikova zdravlja i života. Mjesto rada se javlja kao posljedično pitanje jer se upravo ono mijenja radi zaštite zdravlja radnika. Uzevši u obzir prije navedene razloge, smatramo da prednost ipak treba dati zaštiti zdravlja i da nije potrebno sklapati aneks pod uvjetom da radnik nakon pandemije nastavi raditi onako kako je radio i prije pandemije. Ovdje nije riječ o trajnoj izmjeni, već o prilagodbi nastaloj situaciji, odnosno privremenoj situaciji. Ako bi bila riječ o tome da bi radnik trajno radio od kuće, onda bi bio potreban aneks ugovora o radu.

Često se zaboravlja da je radni odnos zapravo odnos obveznog prava i da se na radni odnos primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Zakon o obveznim odnosima propisuje dužnost suradnje suugovaratelja radi potpunog i urednog ispunjenja obveza. Poslodavac ima prvenstvenu obvezu brinuti o zdravlju svog radnika te smatramo da je zato ovlašten odrediti privremeni rad od kuće, a radnik je u takvoj situaciji ipak dužan surađivati s poslodavcem i ne odbiti njegov nalog. Ako radnik ne bi surađivao i nastavio bi i dalje dolaziti na posao, poslodavac bi mogao poduzimati mjere propisane propisima o radu.
Uostalom, sloboda ugovaranja nije ni u redovnom stanju neograničena, Zakonodavac je negativne implikacije apsolutne slobode ugovaranja nastojao suzbiti propisima o sprečavanju diskriminacije, trgovini i sl. Problem je što nemamo propis koji bi jasno propisivao treba li se sklopiti aneks ugovora o radu, no uzevši u obzir izložene poslodavčeve obveze, njihov privremeni karakter te pravo radnika na zdravlje, smatramo da se tumačenjem može doći do zaključka da aneks nije potreban.
Slijedom navedenoga, zaključujemo da u konkretnim okolnostima aneks nije potreban, već je dovoljna jednostrana odluka poslodavca.